Tonka u Portugalu

Tonkina priča iz Portugala

Nikad ne putujem na mjesta gdje nema neke utrke, jer jednostavno nemam dovoljno godišnjeg za tako nešto, pa sam utrku uklopila u posjet prijateljici u Lisabonu. S obzirom na to da sam željela obići i neke znamenitosti u okolici, koje uključuju i isprobavanje domaćih vina, odabrala sam trčati u svojoj dobnoj kategoriji, a ne u težoj kako to inače sama sebi smjestim pa umirem i na utrci i cijeli dan nakon utrke. Bila sam zadovoljna odabirom jer je na kraju bilo prijavljeno preko 1.400 ljudi, a moja W35 kategorija je izgledala kao da bi se mogla i završiti.

Na programu su bile četiri prave šumske orijentacijske utrke koje su za razliku od naših imale jako malo šume i jako puno kamenja i stijena; i peti je bio noćni sprint po gradu. S obzirom na to da sam luda za gradskim sprintevima bilo je jasno što sam si odabrala za glavnu utrku.

Teren je urnebes. Veliko kamenje, malo kamenje (kamen koje veličine se zapravo smije nazvati stijenom?), okruglo kamenje, jajoliko kamenje, kameni odroni, kamene terase, kameni zidovi, kameni platoi raznih oblika od kojih neki i sami već imaju svoje uvale i mikročistine, sve livade urasle u bodljikavo grmlje, ono malo šume što postoji je neprohodno, gomila karakterističnog drveća (Plutnjak bez kore), ograde od metar i pol s dva reda bodljikave žice na vrhu, uvale super plitke, potoka nigdje…

Pokušaj prilagođavanja novom terenu je bio u potpunosti neuspješan. U Hrvatskoj mi je problem obići običnu ponikvu za 180 stupnjeva i nastaviti dalje, ovdje je to trebalo napraviti s okruglim stijenama. Ne treba puno objašnjavati kako je to završilo, ali sa 10. kt sam otišla na 13, s 13 na 10, izohipse ništa nisam kužila, praćenje karakterističnog drveća je bilo uspješno samo kad su bila sva ucrtana na karti. Uglavnom, napravila sam valjda sve moguće greške, osim silaska s karte, a najavili su da je prvi dan najlakši.

Nisam bila zabrinuta za rezultat jer se na večer trebao trčati sprint u gradu. Već sam prije desetak godina imala priliku sudjelovati na jednom takvom sprintu i sjećam se da je bilo ludilo. Ovaj put je bio po noći, kiši i magli. Start u prastaroj ulici popločanoj kamenim kockicama, hrpa stepenica i mini uličica i trčanje u sto smjerova oko oronulog dvorca na vrhu brda, cilj opet dolje. Trošila sam puno vremena na odabir varijante, ali izgleda manje nego konkurencija jer sam uspjela pobijediti u sprintu. Moj cilj je bio ostvaren, sad sam sljedeće tri utrke mogla brljaviti koliko hoću …

Ostatak priče pročitajte na goout.vecernji.hr

(tekst & foto: Antonija Orlić)